TOLERANCIJA JE STANJE UMA
Kada je 1915. David Griffith, tzv. “otac filma”, snimio svoje rasističko djelo “Rađanje nacije” osjetio je što znači osuda javnosti. Ali kako svi imamo priliku za ispriku (bila ona iskrena ili ne), 1916. snimio je odgovor na svoje iznapadano “umjetničko djelo” kako bi svijetu pokazao da je upravo netolerancija krivac za sve ljudske nedaće. Film se zvao “Netrpeljivost” ili “Netolerancija”. Ali Griffith je krenuo stražnjim putem pa je zapravo svijet pokazao kao netrpeljivo mjesto gdje dobri i pošteni, misleći ovdje, naravno, na sebe, bivaju proganjani samo zato što žele reći ono što misle. Sve je to u redu i ne mislim sada napadati slobodu izražavanja, ali poanta priče koju je Griffith uspješno podvalio svijetu nije bila tolerancija kao nešto što je nužno da bi svijet opstao u svojoj ljepšoj verziji, već upravo upiranje prstom u neke veće grijehe prošlosti kako bi sprao celuloidnu krv sa svog imena. Na žalost to mu je i uspjelo. Ako želimo pričati o ugroženim vrlinama pričajmo o njihovim ljepotama. One ne postoje kao nusproizvod moralnih mana već upravo obratno.
Na sreću postoje neki ljudi koji su pravac lijepih namjera shvatili ispravno. Joshua Brand (inače tvorac planetarno popularnih “Soprana”) i John Falsey davne su devedesete otjerali mladog i perspektivnog doktora Joela Fleischmana u samu zabit Aljaske kako bi se u četiri godine odužio za stipendiju koju mu je država Aljaska tako dobrovoljno dala (125.000$ za studij medicine na Columbia University). Ali što je sve mladi Židov iz New Yorka naučio u malom mjestu Cicely nitko nije mogao pretpostaviti. Iako mu je to iskustvo ispočetka izgledalo nametnuto, kasnije je, kao i svaki čovjek koji želi biti bolji nego što jest, shvatio da je Cicely stanje uma, mjesto gdje živi posljednje utočište najljepših i najčudnijih ljudi na ovom svijetu. Tamo možda prozori nisu od čokolade, ali je svako kucajuće srce priča za oplemenjivanje duše i ovog začuđujućeg svijeta.
Oni koji nisu imali privilegiju uživati u jednoj od najboljih televizijskih serija ikada snimljenih još uvijek mogu nadoknaditi sve izgubljeno. Ako ste mislili da ste sve naučili o samima sebi i okolini koja vas svakim danom sve više i više iznenađuje zavirite u živote običnih ljudi koji žive na dovoljno neobičnom mjestu da i sami budu neobični. Ovdje je riječ o svakodnevnim ljudskim nedaćama stavljenim u nesvakidašnji kontekst, ali nema tu zabijanja noža u leđa, nema tu nasilja, lažnih junaka, patetike i ostalog smeća koje ćete naći u drugim TV serijama. Ovdje ljudi lijepo žive. I to nije zbog toga što ovo izmišljotina genijalnih scenarista već zato što bi svi mogli tako živjeti. Priča je to o našoj boljoj i dostižnoj viziji.
Pored svih ljudskih i nadljudskih emocija kojima možete biti svjedoci ako zaronite u sasvim drugačije stanje uma, jedan jedina vrišti iz svake pore svakog lika i svake situacije – a to je Tolerancija izgrađena na najvišem kozmičkog osjećaju – Empatiji.
Obratite pažnju na razvoj svake situacije, na suptilne poruke u svakom razgovoru (zamislite se nad svakim Chrisovim radijskim prologom i epilogom) i zapitajte se zašto mi tako ne živimo? Uživajte u razumijevanju koje postoji među likovima i kako oni rješavaju svoje nesuglasice i životne probleme. Nitko od njih nije savršen, nitko nije bez mane, nisu ovi likovi dovršene slike humanosti, ali način na koji ovi ljudi kroče kroz život zaista je predivan. Zašto moramo u svemu tražiti odgovor i odobravanje? Ako čovjek nešto želi, a time nikome drugome ne čini zlo, tko smo mi da tražimo objašnjenje, tko smo mi da to ne toleriramo i pričamo o "čudnim" željama kao o nečemu nepotrebnom s osudom u glasu. Zašto nam je toliko teško, taj beskrajan svijet sa svim tim divnim stvorenjima, prihvaćati i tolerirati. Nemojte sada predaleko otići, ima tu mnogo toga za ispraviti, ali iskrena tolerancija je najbolji put.
Pitanje koje se sada nameće jest zašto je u priči o sjevernom životu nužan netko poput dr. Joela Fleischmana? Svako umjetničko djelo treba referencu od koje kreće. Život u Cicelyu ne bi bio toliko stran da nema nekoga tko tamo nije kod kuće. Cicely je trebao “stranca” da bi ga oživio. Joel je odrastao u netolerantnom svijetu, svijetu laktarenja, osuđivanja, svijetu prepunom loših namjera i neiskrenih pobuda. Svako njegovo pitanje, nerazumijevanje, emocija, svaka njegova začudnost upućena je upravo nama. Joel Fleischman je prisutan u svima nama. On je ovdje da postavlja naša pitanja, da se ljuti i čudi zajedno s našim manama. Mi učimo zajedno s njim i kroz njega. On je naš Sokrat, on je naša podignuta obrva – on je naša buduća tolerantnija verzija. On je Pitanje na Odgovor Lijepog Svijeta.
Prepričavanje 80 sati ljudske prirode snimljene u ovoj seriji bilo bi mnogo više od besmislenog. Jednako besmisleno bilo bi i skretanje pažnje na neke od epizoda ili situacija. Zaplivajte sami – nitko vas neće gurati. Živite život na sjeveru i svako jutro razmišljajte o svijetu oko sebe. Možda nećete izazvati padanje snijega ili dolazak Indijanaca, ali ćete izgraditi planine dobrih emocija, lijepe poput onih koje okružuju najljepši grad na svijetu – Cicely. Možda vremenom svaki grad postane stanje uma.
