Koliko god da je dobra serija, ne mogu da se naviknem na šaltanje između surovo realnog pripovedanja iz 1995. i onih teških dramskih, čisto umetničkih, momenata Kolovog filozofiranja dok su ga policajci ispitivali u 2012. Kol iz 1995. je zamisliv u stvarnosti - Kol iz 2012, dok ga ispituju, predstavlja samo oruđe scenarista za produbljivanje mitologije serije. To Kolovo ponašanje može da se objasni time što je svestan kakve su legende ispleli o njemu, pa ih sad zavlači praveći se još većim osobenjakom; ali Metju tu preteruje u glumi i deluje kao neka mešavina klišeiziranog dramskog lika i lika iz neke egzistencijalističke pozorišne drame. Umesto originalnih misli lika iz serije, mi vidimo upliv scenarista, čime se remeti kontinuitet pripovedanja.
Da nije toga, i onih banalnih gluposti sa Martijevom ženom, serija bi bila verovatno najčvršće povezana celina, gusto sabijena priča kakva se retko viđa na televiziji.