26.11.2002. godine.
Sjećam se kao da se jučer dogodilo. Društvo s faksa, ista klasa u vojsci, odslužili
smo svojih šest mjeseci uvjetno i dogovor je bio da ćemo se nakon vojske naći, proslaviti, pričati o
dojmovima i pizdarijama koje smo radili.
Odluka je pala da ćemo se naći u Gorskom kotaru, malo obilaziti brda, izletišta. šumarske kuće, puteve, potoke...
Peko se roštilj, pilo se pivo, svjetlilo se pomoću baklji, bilo je dosta hladno.
Bilo nas je desetak plus još pokoji domaći padobranac od kompića. Dobro smo se prežderali, pili nismo
previše, jer ono što se dogodilo pripisuju alkoholu, ali to nikako ne može biti istina.
To smo ponovili nekoliko puta, niti dan danas nam nitko ne vjeruje.
Izvlačili smo grane i tko prvi ne prepozna o kojoj drvenastoj vrsti se radi sprema oganj i stvari
koje smo donijeli. Ja izvukao grančicu i zaista nisam znao o kojoj se vrsti radi.
Dan danas me zajebavaju zbog lijeske, mada u obranu moram reći da je bio mrak.
No da se ne udaljavam od glavnog, moja ekipa je meni pomogla to pospremiti, počistiti i ugasiti
(čitati: zapišati) vatru koja je još lagano tinjala. Pospremili sve u u bunker zastavine skale i nas
trojica krenemo s brda kaldrmom.
Nakon jedno pola kilometra ja kažem ima nekoga u šumi. Ovi me gledaju i kažu da ne bulaznim.
Nakon još nekih dvjesto metara stoji čovjek s putnom torbom. Mi se zaustavimo, tko zna što mu se dogodilo.
Pita ona nas kuda idemo, kolega koji je vozio kaže idemo dolje prema selu.
Gleda on ovoga što vozi i kaže: - Mali, pa je tebe poznajem. Ti si od Joze sin.
- Jesam, kako znate. - Išao sam s tvojim starim u školu. Kaže mu tko je i reče: Bio sam ovdje prije tri godine.
- Što radite ovdje u šumi s putnom torbom? - Ma ništa, malo šetnja..
Meni to sve nekako čudno i pitam kolegu hoćemo li ga povesti, kaže on nema problema.
Lik sjeda iza pored mene, i kad smo ulazili ja mu s lijeve strane na vratu ugledam grozan ožiljak, kao
da ga je netko s nečim porezao. Kaže on meni - Mali, jelda je gadan. - Moram priznati da je.
Vozimo se i priča on koga sve zna u selu...
Taman kad smo izašli iz šume na glavnu cestu, kaže on da će ovdje izaći. Kolega kaže odvezemo vas mi doma.
- Ne treba hvala tu ću ja izaći i lagano prošetati i kaže mu neka pozdravi starog.
Dođemo mi kod kolege doma, kaže on, - Stari znaš tko te pozdravio? Ovaj mu kaže a on njemu šamarčinu i
da se više nisi tako zajebavo, dođe njegova stara pita što je bilo, mi stojimo kraj auta nitko se ne
miče, Kaže sin starog je pozdravio njegov školski kolega, a njegova stara na njega, zlo jedno kako te nije
sram. što to pričaš?
Uto se ubacim ja i kažem, čovjek je sjedio pored mene u autu i kad je izlazio rekao je Mariju da vas pozdravi.
Stari uzme neku letvu i krene na mene, jebote kažem ja, Mario ovi tvoji popizdili, znam da smo mi malo puknuti
ali ovo je previše. Stari njegov stane, i pita me - Čega te strah? - Pa da me mlatnete po glavi.
- Što vam je rekao? -Rekao je da je bio ovdje prije tri godine i da vas pozdravimo.
Majka od kolege sjedi na stepenicama i plače. Nama ništa nije jasno.
Marš u kuću svi na spavanje da se otrijeznite. Kad je ovaj drugi kolega rekao da nismo pijani, stari ga je
pogledao kao da mu je smrtni neprijatelj.
Drugo jutro u kuhinji sjedi žena i pita da joj opišemo čovjeka kojeg smo povezli.
Opišemo ožiljak, prsten, kako je došao do njega, opišemo i torbu, kako je bio ovdje prije tri godine.
Žena kroz suze kaže, momci, to vam je bio moj Stipan, prije tri godine je bio ovdje.
Tada sam ga pokopala. U Njemačkoj na gradilištu mu se pila odbacila i prerezala vrat i na mjestu je iskrvario.
Torba je bila torba s kojom je prvi put otišao u Njemačku...
