Znanost tu nema odgovora, psihijatrija je nemoćna pred zagonetkom kako je Željku Kerumu palo na pamet da bi Tony Cetinski bio najbolji izbor za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Poznavatelji naravi splitskog gradonačelnika skloni su vjerovati da je Kerum izabrao Cetinskog naprosto zato jer mu se Alen Bokšić nije javljao na telefon.
Na drugoj strani su pristalice teorije da je Keruma Gospa savjetovala. Djevica Marija došla je, navodno, u plavoj haljini u gradonačelnikov san i blagim mu glasom rekla:
“Na mjesto kazališnog intendanta stavi Tonyja Cetinskog”.
“Onoga pjevača?”
“Tako je.”
“Vidiš, to ti nije loša ideja.”
“Znam”, kazala je Djevica tašto, a onda krenula lagano blijediti i nestajati u bijeloj svjetlosti.
“Čekaj, čekaj, da te još nešto upitam”, viknuo je Kerum za njom.
“Žurim, drugi put”, dobacila je ona, a splitski gradonačelnik se probudio.
Što god bilo, Željko Kerum došao je jedno jutro zamjeniku Juri Šundovu i upitao ga:
“Jure, šta se tebi čini da Tonyja Cetinskog metnemo da vodi Kazalište”
“Odlična ideja, gradonačelniče!” rekao je dogradonačelnik.
Ovom prilikom valja napomenuti da Jure Šundov sve prijedloge svoga šefa dočekuje jednakim, ushićenim: “Odlična ideja, gradonačelniče!” Uzviknuo bi to i da Željko Kerum naumi lopatom ubiti medvjeda u zoološkom vrtu.
I tako je osvanula vijest da je Tony Cetinski poželjan kandidat za prvog čovjeka kazališne kuće, a nitko se u Splitu nije pretjerano začudio tome jer smo od gradonačelnika uistinu na svašta navikli. Već nam je nekako normalno došlo da je on danas izabrao estradnu zvijezdu za intendanta, upravo kao što će biti potpuno prirodno da sutra u Splitu zamisli, šta ja znam... zimsku paraolimpijadu u kojoj će se slijepi i slabovidni bacati sa skijaške skakaonice na Kozjaku. Otkad Željko Kerum vlada gradom, moglo bi se reći da u njemu bez prestanka traje akcija “Ništa nas ne smije iznenaditi”.
Ta pojava, da vam budem iskren, nije lišena određene perverzne ugode. S vedrom znatiželjom ujutro otvaraš novine, pitajući se što je novo gradonačelnik slaboumno blebnuo, i počne te nakon nekog vremena očaravati njegov skromni rječnik, nadmena neobrazovanost, nepristojnost, razmetanje novcem, socijalna neosjetljivost, zakržljali moralni instinkti i dječja iskrenost kojom će sve to priznati. Uzbudljivo je, nikad u životu nisi upoznao takvu osobu. Kerum je nešto kao USS Enterprise, otišao je izvan granica poznatog svemira, gdje nijedan političar nikada prije nije bio. I premda znaš da to Splitu ništa dobroga neće donijeti, potaknuo bi ga da nastavi, sve dalje i dalje, sve luđe i luđe. Gotovo da bi zavikao: “Još, Željko! Još!”
Eto, na primjer, zašto bi samo HNK imao pjevača za šefa? U gradu je toliko javnih poduzeća i ustanova da bi Kerum mogao uhljebiti natjecatelje sve tri večeri Hrvatskog radijskog festivala u Vodicama. Za svakoga bi s estrade on mogao naći prikladno šefovsko mjesto.
Gradska čistoća? Ništa lakše. Gradonačelnik će uzeti telefon i nazvati Rajka Dujmića.
“Rajko, slušaj”, kaže. “Čistoća!”
“Kakva čistoća?” začudi se Dujmić.
“Stavit ću te za šefa Gradske čistoće”, objasni Kerum.
“Mene?!”
“E.”
“Zašto?”
“Čuj, zašto? Jesi li ti sam nedavno u novine reka da si čist?”
“Bogme, jesam”, složi se Dujmić. “Danas točno sedam mjeseci i dvanaest dana.”
“Pa, eto!” reče Kerum pobjedonosno. Prekine vezu i odmah, s jednakom mišlju, krene nazvati Mladena Grdovića. Grdović odnedavno više ne pije. Recite i sami, gdje ćeš boljeg čovjeka za direktora Vodovoda? “Ovo je lakše nego sam očekivao”, nasmiješi se Kerum zadovoljno. Ali, trenutak kasnije namršti se i zastane nad papirom.
“Jure”, upita on zamjenika, “koga bi ti stavio da vodi gradsko groblje Lovrinac?”
“Doris Dragović!” bubne Šundov.
“Isss!” odmahne gradonačelnik prezirno. “Je ga i ti nekad znaš prosrat!”
“Pa šta fali”, zarumeni se Jure. “Doriski lipo stoji crno.”
“Nije to to”, odlučan je Kerum. “Nije to to...”, ponovi on zamišljeno. I tada mu se upali lampica. Naravno. Logično. Kako se prije toga nije sjetio - Dražen Zečić!
To je njegov čovjek za gradsko groblje. Pokopavaju li, na primjer, neku ženu, voljenu suprugu, majku, baku, sestru i zaovu, obitelj i prijatelji, čitav će ožalošćeni skup biti dirnut i zahvalan dođe li im direktor Lovrinca, uzme mikrofon i prigodno otpjeva:
Nitko nema dva života
Pa nemam ni ja...
“Da vas čujem!” uzvikne Zečić u pola refrena, a okupljeni razdragano podignu ruke, zaplješću i uglas nastave:
Neću za njom tugovati...
Nije jedina.
