1. Gramatike dopuštaju obadvoje.
Bitci ne može u srpskom.
2. Svejedno. Oblik
sviju se gdegde oseća malo zastarelim, ali koristim ga i ja.
3. Malo su oprečni priručnici glede
kaka(o)a, čak i P10 skače sebi u usta. Dok se ne dogovore, uzećemo da je ispravno oboje; ja da gledam u bob pa vagam ko ima pravo — ne želim i ne mogu (jednotomnik daje
kakaa i
kakaoa, P10
kakaoa, a pored toga piše pridev
kakaov — što je besmisleno, jer ako je
kàkaoa, onda pridev mora glasiti
kàkaoov).
Glede imena
Remo (dugo sam razmišljao): uzevši da je strano ime, verovatno izmišljeno, ne znamo ima li dužine, naglaske, kako glasi IPA, čije je poreklom i druge odlike, neka ostane
o u sklonidbi:
Remo — Remoa — Remou — Remoa — Remo — Remoom — Remou. Hteo sam prvo da pitam gde pada naglasak jer od toga zavisi promena, ali sam na kraju napisao ovo. A vidim da igniss i Mila napisaše pravila.
Drugo, potražio sam u gramatikama o dugoj te kratkoj množini, i to kod Stevanovića (na osam strana piše o tome), Stanojčića i Popovića, Belića i u dve hrvatske više autora i — izgleda da se radi o pesničkoj slobodi s tim dugim nastavcima kod višesložnih reči te kratkim kod jednosložnih, a ima i nekih odstupanja, što objašnjivih, što
manje objašnjivih, dok prezimena i lična imena niko ne pominje. Sistemski je ono što sam napisao, ima izuzetaka i tamo i ovamo. Na kraju bih rekao da može ostati i
Glejdžojevi (kao
Simpsonovi — alternacija umetka
-ov-/-ev- ima veze s prethodnim samoglasnikom [onaj iz umetka je u 99% slučajeva drukčiji od onog iz osnove] i mekoćom glasova), no ja se volim držati sistema.