Nema na čemu, samo jedna stvar: deklinacija imena sa izvornim zapisom u latiničkom tekstu ide
bez crtice:
(u) InDesignu,
ne (u) InDesign-u. To
obavezno poispravljaj ako stoji u tekstu.
Ukratko pravila:
• Ako se reč završava na suglasnik, obično se dobro uklapa u naš padežni sistem, pa se padežni nastavci normalno dodaju.
• Ako se završava na
-y, npr.
Henry, padežni nastavak dodajemo
prema izgovoru:
Henryja, Henryjem, jer kažemo [Henrija], [Henrijem] i otud to
j.
• Ako se reč završava na samoglasnik koji se ne čita — on ostaje u kosim padežima:
Blake [Blejk]
— Blakea — Blakeom (
ne Blaka — Blakom niti
Blake-a — Blake-om).
• Ako se završni samoglasnik čita, obično biva smenjen onim iz padežnog nastavka:
Elena [Elena]
— Elene — Eleni — Elenom (ne
Elenae — Elenaom ili, ne daj bože,
Elena-e — Elena-om).
• Međusamoglasničko
j se dodaje u
sve spojeve
ia, ie, iu, pa oni postaju
ija, ije, iju (jedini izuzetak je domaći glagol
prianjati i njegove izvedenice).
Da objedinjeno ilustrujem poslednja tri pravila ukoliko se sklanja (deklinira) izvorni zapis na stranom jeziku, daću sledeći primer: lat. naziv jedne biljke glasi u nom.
nepeta cataria, a u kosim padežima biće:
nepete catarije — nepeti catariji — nepetu catariju — nepetom catarijom itd. Nepravilne su sve druge moguće i nemoguće kombinacije:
nepeta-e, nepetae...; cataria-e, catarie i sl. — to ni pod
razno.
Inače, Pravopis i jeste skup pravila i smernica, a služi da bi se ujednačio tekst u zvaničnom diskursu, ali opet ima puno situacija kada je dozvoljeno više mogućnosti. I, naravno, sve služi da olakša čitanje teksta i preglednost. Najbanalniji primer: pravopisna
izmišljotina je i pisati reči s razmakom između, jer u govoru nema te stanke, ali lakše je
svariti tekst kad je pregledan, nego kad su sve reči napisane sastavljeno, bez interpunkcije i tome slično.
P. S. Tek sad videh pitanje: zarez ide
uvek posle zatvorenog navodnika. To unutar navodnika je anglosaksonski fazon (oni, čini se, uvek izmišljaju toplu vodu), kaogod i pisanje svih reči u naslovu velikim slovom, odvajanje zapisa vremena dvotačkom umesto tačkom (npr.
20:00 č. a treba
20.00 č.) — nijedno nije po našem pravopisu i ne treba ni u kom slučaju tako pisati.