Bande Zagreba 4
m. Taperver/cepter/dekice/ta govna
Kao i u odvratnom emveju, i ovdje ti nude nekakvu robu koje nema u trgovinama, triput je skuplja od iste takve u trgovinama, a kako si upravo kod nekog u gostima i pojeo si mu osam štrudli i tri pive, od tebe se očekuje i da uzmeš nešto iz užasno skučenog izloga. Imamo tu usisavača po 13.000 kuna, super madraca po 5, lonaca po 8 i općenito svega što se za puno manje pare nađe u svakom Pevcu. Ne pačam se u kvalitetu, ali usisavač od 13.000 kuna je tolika besmislica da bi me bilo strah da mi ga ne ukradu a i ne bi znao kako da s njim postupam od skupoće pa ga najrađe ne bi nikad ni upalio. A za te pare imam čistačicu jednom mjesečno do travnja 2036.
Najviše me nervira ta atmosfera šatro obiteljskog druženja gdje niko nikom nije prijatelj i gdje je uvijek pola ljudi navučeno na silu i htjeli bi doma rađe nego boga vidit.
Rješenje – na telefonski poziv „Prijatelju, otkad se nismo čuli, kako si!?“ Odgovorite – odjebi.
n. Žderači po domjencima
Sredinom devedesetih gradom je harala skupina mlađih ljudi bez previše para koja je pomno pratila sva kulturna zbivanja. Naime, jedan od njih bi posudio vjesnik ili večernjak na kiosku u ponedjeljak i onda se gledalo gdje se otvara neka izložba, predstavlja knjiga ili čita poezija i tamo bi se i nacrtalo u određeno vrijeme. I tako dok bi neki Vjenceslav Drk Mufić trabunjao svoj turobni haiku na bosančici, gladna banda bi pobrstila sve štapiće, kikirikije i slance iz Vinceka (ako je bio bogatiji party) zalijevajući ih obilato badelovim konjakom iz plastičnih čašica.
Kasnije su pjesnici, kipari i glumci amaterskih predstava postali obzirniji i podlo čuvali klopu i cugu do kraja govora ili predstave. Mi mlađi smo vremenom posustali, neki su poput Ikse i Gunje, ostali, a u povijest je ušlo par starijih gospođa nakinđurenih vjerojatno svim nakitom šire familije, jarko našminkanih obraza i ustiju koje bi se tako gadno laktarile da bi ih pustili da se prvo one nabrste pa bi mi uletili tek u drugoj rundi.
Danas je manje više isto. Samo što ima više klope i cuge. Ali i žicara, koji trpaju pršut u džepove a tanjure pretvaraju u stožac veličine Popocatepetla kojeg onda jedu bez pribora, ko sladoled. To su oni u odijelima i kravatama. Na svakom domijenku grada Zagreba primjetit ćete i danas par starijih gospođa koje tamo ne dolaze jest nego se opskrbit za tjedan dana. Pozdravite mi onu sa sijedom frčkavom kosom, naočalama i obaveznom glomaznom maramom. Ta ne propušta ništa od sprovoda do BB partija.
U kategoriju sitnoiritirajućih idu oni koji krenu grabit suprotno od reda u kojem ste vi zadnji pa dok kroz vas pokušavaju doći do bešteka. Uf…
Rješenje – izbjegavati domjenke ili se prije toga najesti. Ali onda domjenak neka smisla. Uglavnom, nije li domijenak jedna od odvratnijih hrvatskih riječi?
o. ZagrebParking - Pauk
Koncentrirano zlo.
P. Petardaši
Dolazi doba godine kad se slavi. Neki narodi istočne Azije od davnina imaju običaje da se za doček Nove godine bacaju petarde, šestarde, retarde i općenito nekim eksplozivom pravi buka. Isto tako, iza Nove godine filipinski i ini doktori šivaju jako puno krvavih i spaljenih batrljaka prenabrijanih pubertetlija koji su se malo zanijeli bacajuć. Obožavam kad s tim slikama počnu vijesti 1.1. svake godine, a tebi želudac otkazao sinoć oko 11 kad si zrigo prvu turu odojka i 6 litara groznog gemišta, iako je gazda obećo neko fino vino…
Kako to obično biva, bistriji Hrvati su otkrili da ih jako zabavlja bacati mala eksplozivna sredstva po ulicama i prolaznicima metropole. I to naravno za Božić. U Zagrebu vam je to inače blagdan Majke Božje Pirotehničke, kad razgaljena mladež ide na polnoćku s osam kila trinitrotoluola po džepovima u zelenom i crvenom izdanju. Česti su primjerci krezube balavurdije od koje možete čut ovakve stvari:
«E, buraz, kuš ono, ajmo pički bacit jednu u kapuljaču!»
«E, fakat, hnji, hnji…».
Jebogaćuko, radi si vatromet u dvorištu ili se odite međusobno istrebljivat i gađat jedan drugog zoljom u glavu na neku jebenu livadu, ali me pustite da hodam normalno gradom. To se zove Silent Night, a ne Saigon Night, idioti!
Moš mislit. U Konzumu petarde na polici kraj pelena. Kakav narod…
R. Sponzoruše u terencima
Ne znam jesu li ostali gradovi imuni na ovaj nusproizvod, ali jako mi se skuplja sukrvica u mozgu kad na ulici vidim sitno žensko u ogromnom džipu, vanu, suvu ili kako god se zove vozilo koje služi za penjanje na jebeno brdo a ne za zagrebačke uske, male te vječno zakrčene ceste.
Terenac je apsolutno nepotrebna stvar za 99,99% zagrepčana jer taj grad ne okružuju klisure, kanjoni ni klifovi nego samo par simpatičnih brdašaca , a na posao niko ne ide preko jebenih Karavanki . Ali ne. Sponzoruše konstantno piju mozak svom fudbaleru, menadžeru ili samo mafijašu da im kupi ogromnu igračku kako bi one mogle bit face dok zakrčuju promet i izazivaju bijes desetaka vozača oko njih. Te koze ne skidaju velike sunčane naočale ni kad spavaju, a kamoli po kiši ili magli, obavezno drže mobitel u jednoj i cigaretu u drugoj šapi i onda se čudom čude kad opizde u neki stupić, dijete ili nesretno pseto.
Onda ih vidite kako cupkaju van sa svojim štiklicama kojima jedva dodiruju gas i kočnicu (pa mislite da auto veličine omanje garsonjere vozi sam dok mu se izbezumljeno sklanjate s puta), te prekidaju vezu s nekom Pokosastom frendicom i hitno zovu mužića da ih izvadi iz govana.
Kako im muževi imaju veze u muriji, kučke nikad ne najebu. Osim kad se treba popest nazad u auto kad bi najrađe nekog ubile kaj se moraju protezati, ono, kužiš, ne… Srećom, bog ih je kaznio time što su im djeca uglavnom debili.
S. Djeca bogatih roditelja
Izašao si iz gradske gužve i pičiš, recimo do frenda u Karlovac. Razvalio si mjuzu, kanta te blago moli da ju ne tjeraš preko 120 na sat, zatvaraš prozore i odvrćeš ventilaciju. Fino ti je. Ispred sebe na 200 metara vidiš neku poluraspadnutu olupinu koja se kotrlja oko 60 na sat i kojoj ni u kom slučaju nije mjesto na autocesti, ali se sjetiš da ipak živiš u Hrvatskoj, pa se spremiš za preticanje. Pogledaš srednji retrovizor, prazno. Okreneš se lagano lijevo za svaki slučaj iako su ti rekli da to ne radiš na autocesti, ali jebat ga kad si se već par puta skoro zapizdio u idiota koji uživa u paralelki. Daješ lijevu žmigu i prelaziš kramu od Tamića.
A u stvari si prešo kurac jer te neki retardirani tip te milisekunde gazi svojim novim mercedesom de iks turbo be be. Njegovom tenku ništa, ti i tvoj auto u vječnim lovištima. Majka te prepozna po madežu koji je murija našla sto metara dalje od mjesta nesreće u grmu kadulje.
Debilu kojem si upropastio rekord da od Okučana do Ajdovščine stigne ispod 38 minuta i to snimi s dva mobitela i usput pimpekom s ugljenom crta pejsaž, tata će kupit još veći i bolji auto, primit ga za debeli obraščić i reć:
«No, no, to bekino.»
«Ali tata, tkoro tam imo rekord onog malog Tovka, mamumu jebem i njemu i kliju tto me tajebo…»
«Ajde, ajde, ne plači sine. Kupiće tata Poršea.
Murijaku će u džep stavit 500 eura, sudac mu je ionako šogor, tebi će po lešini prolit malo rakije tako da ćeš još posthumno i morat platit popravak njegove mečke, a tvoji starci će od tuge, očaja i nemoći što ih država ne jebe pet posto – završiti na psihijatriji ili groblju.
T. Murija
Ukrao sam gumicu u knjižnici u Frankopanskoj 1979. godine. Imao sam devet godina i bio sam glup. U stvari, bio sam dijete. Neko iz razreda je ukro šiljilo dan prije i time se kurčio, pa sam i ja htio ispast frajer. Naravno da su neopreznu budalu koja je ušla, uzela gumicu isptred blagajne i krenula van ulovili prije izlaza, odveli je iza i izderali se na njega da se ovaj rasplakao ko Nijagara.
Tu sam presto krast. Par puta sam maznuo prazni CD u nekoliko firama u kojima sam šljakao. Više puta sam ušao u žuto na semaforu jer mi se pripišalo. I to je to od mog dosjea. Zapisali su me kad sam nakon Jabuke pjevao borbene, kad sam pišao po kontejneru u Zvonimirovoj i više puta po tulumima.
Doma su me učili da su murijaci good guys i da se bore protiv zla. I da treba imat povjerenja u njih. Danas po mom gradu šeću mirno mafijaši koji su omiljeni u društvu i vodaju kurve za pare, droge ima više nego bureka, ljudi tuku ljude, ljudi na ulici ubijaju ljude. Policija se zadovoljava time da godišnje u gradu od cca milijun stanovnika nađe kilu koke, dvije kubure i naplati 10 milijardi kuna pijanim i prebrzim vozačima u omjeru pola-pola. Naime, ako ti striko s kapom kaže «Što ćemo sad?» znači da prima mito i da čeka tvoju ponudu. Tu i tamo isprebijaju kojeg navijača, upropaste ti tulum i izgube posao ako probaju oduzet vozačku pijanom gradonačelniku. Ubojstva ne rješavaju, pljačkaše ne love, aute ne vraćaju, voze skupe limuzine…
I koliko god bi trebao vjerovati u to da oni stvarno i jesu good guys, kad ih vidim da idu prema meni – ja se userem. A ako je poštenog čovjeka strah od vlastite policije, onda tu nešto jako ne štima. Naravno da ima poštenih, ali po onome što javnost misli o njima – ti jadničci rade na šalteru ili na raskrsnici kad krepa semafor. Ivice, loša ti je marica. Napravi nešto.
U. Zetovci
Da biste u Zagrebu dobili posao vozača tramvaja ili busa, morate iskrcati mito od 2000 eura. Nakon toga vas čeka lagana vožnjica za duplo veću plaću od profesorske i miran put do mirovine. Sindikat im je strašno jak i drži u šaci gradsku vlast koja ne smije ni pisnuti na bilo koji zahtjev ljudi u plavom, koji ne ostavljaju dojam pristojnih i kulturnih osoba.
Unatoč tome što vožnja pijanih skinjara i neoprane sirotinje koja se zna grijati upravo u njihovim prijevoznim sredstvima nužno i ne mora biti idealan džob, smatram da apsolutno nije fer dati ljudima s osnovnom školom 7-8.000 kuna plaće dok učitelji imaju 4.000.
Iako je Osijek poznat po još besmislenije skupljim kartama za gradski prijevoz, a ni Split nije daleko, 7 kuna za udaljenost od 200 metara je stvarno bolesno. Uostalom, kad pogledate cijene prijevoza u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj i drugdje, vidjet ćete da su dva, pa i tri puta jeftinije nego kod nas. Jedan frend ako se uspije prošvercat, za nagradu si istog trena kupi pizzu za iste pare. Da je karta dvije kune, naravno da bih je kupio. Ovako, kad je ekvivalentna flaši tamnih Krušovica u beershopu – ulovim se često u razmišljanju…
Ono što najviše nervira su kontrolori. Sve OK ako te ulove bez karte u uniformi. Svaka čast, poštena borba. Šverco si se, nisi uspio. Doduše, u Budimpešti je kazna 10 eura a kod nas 20, ali eto. Najgore je kad te ulove pa te ružna baba (obavezno imaju trajne, barem jedan zlatni zub i veliku kožnu torbu) počne vrijeđat da kako te nije stid, da si primitivac i seljačina i da za vokmen imaš pare a za kartu ne, služeći se pritom vrlo vulgarnim izrazima. E sad dok joj ti objasniš da to nije vokmen nego empetrica…
Problem je u tome da ti kontrolori bez uniforme (oni nabildani u kožnjacima) po zakonu u stvari ne smiju ništa. A nije da ih nema…