Mali pravopisni podsetnik

[igniss]

E, sad sam i ja popizdeo! Na kraju se sve svede na volju nekoliko ljudi koji određene oblike proglašavaju ispravnim ili neispravnim? Pa ko, bre, kaže "smeta me"?

[Mila]

E, sad sam i ja popizdeo! Na kraju se sve svede na volju nekoliko ljudi koji određene oblike proglašavaju ispravnim ili neispravnim?

Bingo!  Sve je stvar dogovora onih pametnijih od nas 

Ali isto tako je ona govorila "dječko" umjesto jedino ispravnog "dečko".

To je inače česta greška kod prerevnih hrvatskih čistunaca, umeću jat gdje ga ne treba... Jučer reporterka, na pitanje vidi li papu, reče: Ne vidim odavdje 

[Ben Dover]

Nije volja nekoliko ljudi. Sigurno je ovaj rečnik rađen na osnovu dela priznatih književnika, pa se beležilo kako su oni oblikovali jezik. Ako je kod Laze Lazarevića primećeno laže mi, kao što jeste, ubačeno je u rečnik. Ako je kod nekog drugog pisca zabeleženo smeta me, ubačeno je u rečnik. Porazgovaraću još s upućenijima, pa ću se javiti.

P. S. A neko mora i taj književni jezik da normira, okce mu poljubim.

[annorax]

Kao Jelena Karaušla na nastupu u BH sa Dobro vječe.

„drva se slažu, a ljudi su saglasni“, „knjiga je obimna, a svinja debela“

He, he, za te nisam čuo, ali sam se sjetio još jedne. Veći sam od Marka. -Jesi, veći kreten, pored toga što si viši. 

učenje za školu, ne i život

A, ima nešto i u tome... 

Nego, imao bih tri pitanja za mijaua ili Igora ili... 
1) Zašto je u hrvatskom jeziku vjerovati -> vjerojatno?
2) Zašto je sreća -> sretan?
3) Da li se u hrvatskom jeziku za nazive mjeseci koriste isključivo sječanj, veljača, ožujak... ili se mogu ravnopravno koristiti i januar, februar, mart...?

I još nešto: ima li potrebe u prevodu pisati sva slova velika u slučaju da se lik dere ili rulja galami? Vidim to ponekad u knjigama, ali pretpostavljam da je to zato što je tamo teže naglasiti (osim opisom) galamu, dok je na videu gledaocu jasno da se tip dere.

Nestrpljivo čekam dan kad će netko u zagradi napisati "Lik na ekranu pjeva".

'Oš da ja sad napišem "Lik na ekranu se dere"? Ako ti je dosadno/nemaš posla u svojoj igraonici? 

2. Svejedno. Oblik sviju se gdegde oseća malo zastarelim, ali koristim ga i ja.

Kod nas u Banjaluci gotovo svi kažu "Pozdravi sviju!", ali u knjigama isključivo viđam "Pozdravi sve!" ili "Pozdrav svima!" i sl. I ja znam reći sviju.

[Ben Dover]

1. Zato što je posredi rusizam, pa je već preuzeta gotova reč (v. na HJP).
2. Zato što je sreća nastalo od glagola sretati, pa ako se pridev tvori od glagola, nemamo jotovanje (sret(ati) + -an → sretan), dok ako se tvori od imenice, ona već ima jotovanje (sret- + -ja → sreća), pa dobijamo pridev srećan (sreć(a) + -an → srećan).

Pozdravi sviju je nepravilno. Sviju/svih je oblik genitiva množine od svi.

[mijau]

3) Da li se u hrvatskom jeziku za nazive mjeseci koriste isključivo sječanj, veljača, ožujak... ili se mogu ravnopravno koristiti i januar, februar, mart...?

U govornom jeziku ima dualizma, u standardu ne, samo siječanj, veljača, ožujak...

I još nešto: ima li potrebe u prevodu pisati sva slova velika u slučaju da se lik dere ili rulja galami?

Nema. Ali povremeno ako ti baš dođe da budu velika slova... Ali samo povremeno. 

[annorax]

Ali samo povremeno. 

Ma jok, nema potrebe. Samo sam pitao da razjasnim sebi, ne mislim budalesati. Ono sa "Ericovom igraonicom" je bila šala. 

[Ben Dover]

Što se tiče akuzativa uz smetati, navodi ga i RMS, koji je takođe opisni (deskriptivni) rečnik, ali uz jasne normativne elemente. Rekoše mi da se narečenom rečniku glagola može verovati, iako je rađen na osnovi širokog korpusa i nema neke normativne pretenzije. Tako da ostaje kako dativ, tako i akuzativ jednako uz lagati i smetati.

[annorax]

1) Još malo oko upotrebe svih/sviju. "Nebeske ćelije ih sviju/sve kad-tad slome.", "Spusti mač, pobiće nas sviju ili sve će nas pobiti?"
2) Riba je simbol kuće Tulijevih ili ... kuće Tulija? Prezime je Tuli, i po onome što je Bajone ranije objašnjavao, sad bi trebalo da ide dugi nastavak (dakle, Tulijevih). Međutim, Laguna stalno piše Tulija. Gdje je "granica" gdje prestaje važiti dugi nastavak i počinje se primjenjivati kratki?
3) Čovjek se zove Sirio. Je li genitiv Sirija ili Siria? Mislim da bi trebalo staviti j, iako ga u nominativu nema.
Zahvaljujem za pomoć. 

[Ben Dover]

1. Sviju je genitiv množine od svi, a ovi su pravi prelazni glagoli gore, pa zahtevaju dopunu u akuzativu, što je sve: Nebeske ćelije ih sve kad-tad slome. Spusti mač, sve će nas pobiti. Ako se dvoumiš, zameni sviju sa svih, pa će videti da nije pravilno.
2. Granica je jedan slog. Tu|li je dvosložna reč. Rekoh gore da bi verovatno moglo u množini biti i Tuliji, što je sistemski pa je genitiv Tulija, a i Tulijevi, što se sreće po književnosti, ali nisam našao objašnjenje u normativnim priručnicima, pa sam ga „opravdao“ pesničkom slobodom, a tu je pak genitiv množine Tulijevih.
3. Svakako s j u kosim padežima. Ono se dodaje u sve međusamoglasničke spojeve -ia-, -ie-, -iu-. Isporedi poznatije ime Mario: Mario — Marija — Mariju — Marija — Mario — Mariom — Mariju (obrati pažnju na instrumental, tu ne dolazi j), zasigurno ne *Maria — Mariu.

[annorax]

1) Kralj, lord, kal, ser - to su sve titule. Zašto govorimo kralju Roberte, lorde Varise, kale Drogo, ali kažemo ser Gregore? Zašto se ono ser ne mijenja kroz padeže? Mislim da ne može biti opravdanje što je riječ stranog porijekla, jer isto važi i za riječ lord, a kal je čak i izmišljena riječ.
2) prolijevati ili proljevati?
3) lijekovi ili ljekovi?
4) Bajone, šta kaže tvoj ćitab za glavni grad kraljevstva? Je li to prijestonica ili prijestolnica? Za sada imam informaciju da je svejedno, ali češće prijestonica.
5) "To je bio hrabar i zadivljujući potez." ili "... zadivljujuć potez."? Ovo na -ć (bez i) viđam ponekad u knjigama ali ne znam je li dozvoljeno ili je bolje na -ći?
6) bezvrijedan - je li superlativ najbezvredniji ili najbezvrjedniji?

[Ben Dover]

1. Neke titule ostaju nepromenjene. Klajn u RJN kaže (parafraziram sve nadalje): ser ostaje nepromenjeno ispred imena: ser Džon — ser Džona — sa ser Džonom. Upotrebljava se uz lično ime ili uz ime i prezime, nikad samo uz prezime. Ne sme ostati neprevedeno kada nije zvanična titula (ne *Da, ser, već Da, gospodine, u filmovima). Imaš i druge pozajmljenice koje nisu titule, ali su takođe nepromenjive, npr. madam.
2. Prolijevati.
3. Lijekovi.
4. Može oboje, potvrđuje RMS: prijèstōlnica ili prijèstolnica, prijèstōnica ili prijèstonica (u ekavskim oblicima slog je dug: préstōnica ili préstonica, préstōlnica ili préstolnica). I ja češće čujah bez l, ali ne bih se upuštao u ocenjivanje koji je oblik češći.
5. Malo ću razglabati, jer je zanimljivo pitanje. To bez -i je neodređeni vid prideva, sa -i je određeni. U najkraćim crtama: neodređeni vid se koristi za neku stvar koju nismo dotad videli, koja nam je nepoznata (pametan, mlad, dobar čovek) (pod tim vidom se i navode pridevi u rečnicima), a određeni kada ih dodajemo već poznatim, viđenim stvarima (pametni, mladi, dobri čovek). S te strane se mogu porediti s jezicima koji imaju odr. i neodr. član (npr. engl. a i the: a good man, the good man), no to ne važi uvek i izbor između ova dva vida ne može se uvek definisati pravilima, pa izaziva često nesigurnost i kod izvornih govornika.
Premda postoje posebni padežni nastavci za oba ova vida, u današnjem jeziku sačuvao se praktično samo onaj za muški rod (određeni: dobri čovek — dobrog čoveka — dobrom čoveku; neodređeni: dobar čovek — dobra čoveka — dobru čoveku). Neki pridevi imaju samo određeni vid, a to su oni na: -ski, -ji, -nji, -šnji, -ći. Kod prideva na -an mora se praviti razlika između opisnih i odnosnih: opisni imaju neodređeni vid, ogroman, važan, i određeni, ogromni, važni, odnosni samo ovaj drugi: kućni, džepni.
Ipak, jedno čvrsto pravilo: kada je pridev bez imenice u predikatu, posle glagola biti ili nekog kopulativnog glagola (npr. postati, izgledati), pridev će obavezno biti u neodređenom vidu: Glumac je mlad, Izgledaš mi umoran. Ove rečenice sa pridevima u određenom vidu bile bi nemoguće.
U tvom slučaju doći će neodređeni vid: To je bio hrabar [takođe neodr. vid] i zadivljujuć potez.
6. Komp. je bezvredniji, sup. najbezvredniji.

P. S. Razlika između siguran i bezbedan, kaogod i između znati i umeti i sličnih parova je semantičke prirode. Iako su često sinonimi, nisu uvek međusobno zamenjivi.

P. P. S. Ako se buniš između kratkog ili dugog refleksa jata, oslušni sebe kako izgovaraš: da li je slog dug, u kom slučaju pišeš -ije-, ili kratak, kada pišeš -je- (isporedi: dijete, mlijeko, uvijek, rijeka : djeca, vjera, rječica, vječit, pjesma).

Evo šta kaže Ljudevit Jonke (Hrvatski književni jezik danas, Zagreb: Školska knjiga, 1971): „Ako postupamo prema pitanju kako je ili što je dobro, tada ćemo odgovoriti da su pravilni ovi oblici: cvjetova, ocjenjuje, najvredniji, vrednija, nazreti, procjenjuju, bjelje [...]. Ali kad postavimo pitanje zašto je to tako, potrebno je da opširnije obrazlažemo. Moramo tada reći da u slogovima sa starim zajedničkim slavenskim glasom jatom (ê), koji je bio dvoglasnog karaktera, pišemo i izgovaramo -ije- kad je slog dug, dakle: smijeh, mlijeko, dijete, bijel, a kada je slog s jatom kratak, tada pišemo i izgovaramo -je-, dakle: cvjetova, ocjenjuje, procjenjuje, djevojka, djeca, bjelji, ozljeda. I dalje, ako se ispred sloga s jatom nalazi glas r, tada u dugim slogovima pišemo također -ije-, npr. riječ, riješiti, rijedak, korijen. Skrati li se takav slog, pišemo i izgovaramo: rječitost, rješavati, prorjeđivati, korjenčić. Ali drugačije se postupa (po glasovnim zakonima) ako je ispred sloga s jatom suglasnik r sa još jednim suglasnikom ispred sebe. I opet je u dugim slogovima -ije-, npr. vrijeme, strijela, drijemati, vrijedan, ali ako se slog s jatom skrati, tada pišemo i izgovaramo samo -e-, npr. vremena, strelica, dremljiv, vredniji, najvredniji, zreti, nazreti. Izuzeci su složenice prema pravilnom -rj-, dakle, prema rjeđi — razrjeđivati, prema rješenje — razrješenje, odrješenje, razrješavanje, pa i pojedinačna riječ ogrjev. A koji su to slogovi sa starim jatom, to znamo prema ikavskim i ekavskim riječima: dijete — dite — dete, djevojka — divojka — devojka. (Nemojte prigovarati da sam malo predetaljan; uvijek mi je na pameti da je jedan student u početku studija na pitanje što je to jat, odgovorio slavodobitno: »Jugoslavenski aerotransport!«).“

[igor_MD]

U tvom slučaju doći će neodređeni vid: To je bio hrabar [takođe neodr. vid] i zadivljujuć potez.

Zar je moguće da je u srpskom to dopušteno? Začudio sam se kad sam čitao članak o tome da ljudi griješe u upotrebi pridjeva nastalih od glagolskih priloga sadaš. To mi je bilo nelogično tada. Uglavnom, volim te nadopuniti za hrvatski jezik - koliko znam i čitam   pa... Ovakvi pridjevi u hrvatskome nemaju određeni i neodređeni oblik - pravilno je jedino zadivljujući, iznenađujući, uznemirujući...

P. P. S. Ako se buniš između kratkog ili dugog refleksa jata, oslušni sebe kako izgovaraš: da li je slog dug, u kom slučaju pišeš -ije-, ili kratak, kada pišeš -je- (isporedi: dijete, mlijeko, uvijek, rijeka : djeca, vjera, rječica, vječit, pjesma).

Mislim da se na ovo "pravilo" profesionalci ježe kada ga čuju, ali meni zaista pomaže. Jedino što je katkad potrebno znati naglasak riječi (između ostalih stvari)... Primjerice, nikad ne bih izgovorio proturečiti (i napisao pravilno proturječiti), nego baš suprotno proturečiti, pa i napisao proturiječiti. Ili pak zanaglasne dužine... Korijen.

P. S. Vidim i Jonke spominje dužinu sloga. Povlačim "ježenje" iz prve rečenice. 

[annorax]

Razlika između siguran i bezbedan, kaogod i između znati i umeti i sličnih parova je semantičke prirode. Iako su često sinonimi, nisu uvek međusobno zamenjivi.

Možeš li, molim te, dati neki konkretan primjer? Jasno mi je da znati i umjeti nije isto; npr. znam šta sve čovjek treba uraditi da bi se popeo na Mont Everest, što ne znači da se mogu (umijem) popeti na Mont Everest. A u čemu je razlika ako kažem "Bićemo sigurniji u tvrđavi." ili "Bićemo bezbjedniji u tvrđavi."? 

Ako se buniš između kratkog ili dugog refleksa jata, oslušni sebe kako izgovaraš:

Pa, baš što Igor reče, nije izgovor uvijek presudan. Mnogo ljudi u Bosni govori ljepo, a pravilno je lijepo. Ono sam pitao jer znam da ima i izuzetaka. Sjećam se iz škole da je snijeg -> snjegovi, a za množinu od lijek ni Milan ni ja nismo našli ništa konkretno.

[Ben Dover]

U tvom slučaju doći će neodređeni vid: To je bio hrabar [takođe neodr. vid] i zadivljujuć potez.

Zar je moguće da je u srpskom to dopušteno? Začudio sam se kad sam čitao članak o tome da ljudi griješe u upotrebi pridjeva nastalih od glagolskih priloga sadaš. To mi je bilo nelogično tada. Uglavnom, volim te nadopuniti za hrvatski jezik - koliko znam i čitam  pa... Ovakvi pridjevi u hrvatskome nemaju određeni i neodređeni oblik - pravilno je jedino zadivljujući, iznenađujući, uznemirujući...

Možda sam skočio sebi u usta gore, jer sam naveo prideve na -ći kao one koji nemaju neodređeni vid, ali mišljah da se to odnosi samo na prave prideve na -ći: one postale od participa prezenta, gde se kidala njihova veza sa glagolima koje su određivali: jahaći, pisaći, šivaći, pletići, spavaći — deverbativni pridevi starih òbrazovānja. Kod popridevljavanja glagolskog priloga sadašnjeg imaš primere vruć, moguć, držeć, srameć itd. Ja mislim da se kod popridevljenih glagolskih priloga sadašnjih može upotrebiti u pridevskoj i priloškoj službi i kraći oblik ako ovaj stoji u bez imenice u predikatu, posle glagola biti ili kopulativnih glagola, kako sam ranije naveo. No moraću da se konsultujem, zapao sam sad u nedoumicu. Javiću se još povodom ovog pitanja. Zasad, annoraxe, upotrebi duži oblik: zadivljujući.

Razlika između siguran i bezbedan, kaogod i između znati i umeti i sličnih parova je semantičke prirode. Iako su često sinonimi, nisu uvek međusobno zamenjivi.

Možeš li, molim te, dati neki konkretan primjer? [...] A u čemu je razlika ako kažem "Bićemo sigurniji u tvrđavi." ili "Bićemo bezbjedniji u tvrđavi."? 

Pa ni u čemu, ali nisu uvek međusobno zamenjivi: Ja sam siguran da je to tako — ovde ne možeš zameniti s bezbedan. Dakle, u nekim značenjima su vrlo bliski ili imaju tanušne razlike, u drugima su isključivi. Evo kakva značenja navodi RMS za ove prideve: „sȉgūran, -rna, -rno, 1. koji nije izložen opasnosti, dobro zaštićen [...] 2. а. koji zaslužuje puno poverenje, stalan u svojim osećanjima i nazorima, koji se neće izmeniti, odan, pouzdan. [...] b. na koga se može osloniti, čvrst, solidan. [...] 3. а. koji odgovara istini, stvarnosti, pouzdan, tačan; nesumnjiv, neizbežan. [...] b. koji je bez pogreške, tačan, ispravan. [...] 4. а. koji se ne koleba, čvrst. [...] b. koji čvrsto veruje u nešto, uveren, ubeđen.; bèzbedan, -dna, -dno а. koji je siguran od opasnosti, zaštićen. [...] b. koji se oseća obezbeđen, siguran.“. Slično važi i za dva narečena glagola.

[igor_MD]

Sjećam se iz škole da je snijeg -> snjegovi, a za množinu od lijek ni Milan ni ja nismo našli ništa konkretno.

U imenicama koje imaju dugu množinu (-ovi/-evi) skraćuje se gotovo uvijek korijenski slog s jatom: snijeg - snjegovi...
Imenice m. r. koje u jednini imaju nepostojan naglasak (tj. mijenja se mjesto i vrsta naglaska kroz padeže) ne krate taj slog: lijek - lijekovi...
Takvih je imenica, kažu, malo, pa upamti lijek(ovi), brijest(ovi), dio(dijelovi), tijek (tijekovi)... Ostalo sve krati (ili eventualno pogledaj u rječnik). Tako ja činim.

Kad bih se mogao osloniti samo na sluh (i pravilan naglasak), moj nestručan um zaključio bi da je ispravno i vijernik, smijer itd... Neke stvari (mjera, mjesto, sjesti fore...) jednostavno treba naučiti.   

[Ben Dover]

Ovako, dobio sam odgovor od prijatelja koji je srbista. Klajn u Tvorbi kaže da ovi pridevi mogu imati neodređeni oblik i pobija Stevanovićevu tvrdnju da su u pitanju popridevljeni glagoli (ja nemam Tvorbu, a Stevanović piše o tome u drugoj svesci svoje Gramatike u tačkama 684—688, mada ne baš najjasnije; i moraću da osavremenim malo literaturu). Klajn tvrdi da je u pitanju sufiks -ć(i). Neodređeni vid dolazi kod prideva koji se ne mogu direktno motivisati prezentom glagola (vruć čaj nije onaj koji vri), a primećuje da su pridevi u predikativu zastrašujuć, iznenađujuć, zadivljujuć sumnjive pravilnosti, ali da potvrđuju da u predikativu ne može stajati određeni vid. Tu sam, dakle, bio u pravu sa svojim tumačenjem. Annoraxe, pravilno je zadivljujuć u onom položaju: To je bio hrabar i zadivljujuć potez.

Što se tiče množine imenice lijek, dobio sam odgovor i za to (gledao sam kod Daničića i Belića akcente, ali nisam se mnogo udubljivao, pa mi je prijatelj razrešio i to): ima više akcenatskih tipova imenica m. r. koje u nom. jd. imaju dugosilazni: stȃn–stȃna, bȏg–bȍga, krȃlj–králja, grȏm–gròma. Lȇk/lȉjek pripada ovim prvima, koji mogu imati množinu i sa dugosilaznim i sa kratkosilaznim (stánovi : rȅpovi), samo što ona dubletno ima dva oblika: lékovi/lijèkovi i lȅkovi/ljȅkovi (to isto važi i za vékovi/vijèkovi + vȅkovi/vjȅkovi). Ovde sam polovično bio u pravu, jer i ne bejah bio siguran do kraja.

U međuvremenu obrisah jednu poruku koju bejah napisao, jer su me zbunili akcenti koje sam video na HJP, naime lijȇk, bijȇs, snijȇg itd., te sam napisao da u književnom jeziku silazni glasoudari padaju jedino na prvi slog, a ovde su na drugom. Pride sam prokomentarisao kako odrediti dužinu sloga pri nedoumicama oko izbora refleksa jata, a to je voditi se drugim njegovim refleksima, ekavskim i ikavskim. I Jonke daje slična uputstva pri kraju gornjeg odlomka, no — poodavno više ne važi u hrvatskom da silazni naglasci dolaze samo na prvi slog, posebice u domaćim rečima, jer je akcenat dugih refleksa jata prilagođen glavnini hrvatskih dijalekata, pa otud sijȇno, dijéte, ȍsmijēh, a ne vukovsko sȉjeno, dijète, ȍsmijēh. Igore_MD, šta da ti radim. Možda mijau ima koju mudru reč.

A ima li nekog da je bar pola razumeo?

[igniss]

A ima li nekog da je bar pola razumeo?

Ja bih na tvom mestu preformulisao pitanje u: "A ima li nekog da je bar pola pročitao?"

[King Eric]

Brate mili, što to učini? Bajone, ti stvarno očekuješ da ljudi ovo čitaju? Nema ovdje baš takvih mazohista.
Pojaranči malo objašnjenja, naojzbiljnije. Ovako uzalud tipkaš.

[Ben Dover]

Pročitaće annorax, on je i postavio pitanje. Možda i Igor_MD, i on se upustio u raspravu. A i mijau će sigurno razmeti, ako ga bude zanimalo da pročita i uključi se u raspravu, jer bi sigurno imao šta da doda.

Elem, u najkraćem: u srpskom je pravilno da pridevi na -ć(i) imaju kraći oblik kad se nalaze u predikativu: zadivljujuć, zastrašujuć, iznenađujuć itd. Gore su i primeri. Tačka. Množina od lijek glasi i lijekovi i ljekovi, zavisno koji je akcenat u reči, dug, pa prvo, ili kratak, pa drugo. Tačka. Gore ima šire objašnjenje za one koje zanima više, a ako nekog zanima još i više, mogu se rasplinuti, ovo nije ništa. Tačka.

[igniss]

Pojaranči

Nova reč, za mene. Sviđa mi se!

[King Eric]

Eto, da i ja nečime doprinesem.

[igniss]

Počeli smo da pišemo po engleskim pravilima. Imena dana u nedelji i meseci većina klinaca piše velikim slovom.

ja u Februaru

 

[MilanRS]

On predpostavlja da tako treba.

Ja predpostavljam

[igor_MD]

Zanima me smije li se u hrvatskom riječ što koristiti u značenju zašto. Pripada li to standardnom jeziku? Pogledao sam u Anićev rječnik i čini se da može. Mislim da se u srpskom često koristi, u hrvatskom to nikad ne čujem. Npr.: Što ne bi otišao onamo? Odlično mi zvuči pa eto pitam...

[Ben Dover]

A kaj ne bi moglo?

[Nagy]

A kaj ne bi moglo?

ae

[mijau]

Zanima me smije li se u hrvatskom riječ što koristiti u značenju zašto. Pripada li to standardnom jeziku?

Ne.

Upitni prilozi zašto i što nisu isti, imaju različite odgovore. Odgovor na zašto je zato, dok je odgovor na upitni prilog što (ne miješati s upitnom zamjenicom što nastalom upitnom preoblikom od neodređene zamjenice nešto) zamjenički oblik to u funkciji priložne oznake popratnih okolnosti.

Primjeri su iz književnih djela, pa tako kod Nehajeva ima: Što nam je napokon kriv?, Marinković kaže: A što misliš da ga je "fmoknuo" iz ljubavi?, te Kaleb: Što pitaš za krumpir?

Te su rečenice preoblikovane od: To nam je napokon kriv. — A to misliš da ga je "fmoknuo" iz ljubavi. — To pitaš za krumpir.

[Nagy]

Zanima me smije li se u hrvatskom riječ što koristiti u značenju zašto. Pripada li to standardnom jeziku?

Ne.

Upitni prilozi zašto i što nisu isti, imaju različite odgovore. Odgovor na zašto je zato, dok je odgovor na upitni prilog što (ne miješati s upitnom zamjenicom što nastalom upitnom preoblikom od neodređene zamjenice nešto) zamjenički oblik to u funkciji priložne oznake popratnih okolnosti.

Primjeri su iz književnih djela, pa tako kod Nehajeva ima: Što nam je napokon kriv?, Marinković kaže: A što misliš da ga je "fmoknuo" iz ljubavi?, te Kaleb: Što pitaš za krumpir?

Te su rečenice preoblikovane od: To nam je napokon kriv. — A to misliš da ga je "fmoknuo" iz ljubavi. — To pitaš za krumpir.

Književno da, ali često ćete čuti u razgovoru da se to koristi. Bar ja to čujem često, al' eto.

[mijau]

U razgovoru ćeš čuti sve i svašta, i neka - to je ionako sasvim deseta stvar. Pitao je pripada li to standardu. Ne pripada, stoga bi trebalo izbjegavati.