Broj
600 pišeš slovima 〈šeststo〉 (u tupouglim zagradama beleži se grafija, mada se one često zamenjuju znakovima ’veće’ i ’manje’ [< >]), a izgovaraš (uprošćavaš) kao [šesto] (u uglastim zagradama beleži se izgovor), prosto je takav govorni aparat. (Tako se i u pisanju zanemaruje jed. po zv. u
gradski, ali to u izgovoru svakako postaje [gratski/gracki].) Razumeš? I jes’
šeststo novitet, još od Vuka, mislim.
I u hrvatskom je
šeststo, samo se Igor sprdao na račun hrv. i srp. lingvista, aludirajući na to da su srp.
opušteniji što se preskripcije (propisivanja toga šta je ’pravilno’) tiče, tj. mislio je da je u srp. pravilno
šesto za broj
600, ali nije. Dakle, u oba standarda samo
šeststo.
I jok more, ne ide
dv(j)esto, tristo: rečnik uz P10 (i P93), te RJN, RMS i RSJ (jednotomni
Rečnik srpskoga jezika Matice srpske) donose samo
dv(j)esta i
trista (stara je množina bila
sta, pa se to zadržalo ovde:
*dv(ij)e sta, *tri sta <
dv(j)esta, trista).
To famozno
velim zaista ima samo prez.
velim (pokr.
velju), mn. za 1. i 2. l.
velimo i
velite, te još impf.
veljah i gl. pril. sadašnji
veleći (RMS). Petar Skok,
Etimologijski rječnik: „U ukupnom hrv.-srp. infinitiv ne postoji (čakavski i hrv.-kajk.). Ograničenost na prezent nastala je zbog sinonimije (
reći, govoriti, kazati), i što se govori samo u često upotrebljavanim rečenicama tipa:
velim ti, ko velíš. Hrv.-srp. je inovacija što je postao
verbum dicendi [„govorna reč“]. U ostalim slavinama infinitiv postoji: stcslav.
veleti, češ.
veleti, rus.
veletь itd.“
Te znakove za izgovor glasova imaš u
Tabeli znakova pod
IPA proširenjima, a sadrže ih svi veći fontovi: tajms nju rouman, verdana, kalibri. Ali, da se ne bi mlatio i sam ih nalazio, lepo odeš na ovaj internet
rečnik i potražiš to što ti treba, on sadrži gotovo sve.