ČUDNO JE IZGLEDALA TA loza. Tamno obojeno lišće okrenuto unatrag od stabljike i čudno omotano oko glatkog debla balzamaste jele. Sok se cijedio iz ozlijeđene kore, suhe grane su otpale, pa se činilo kao da drvo želi ispusti glas u hladan i svjež jutarnji zrak. Ljuske kore su stršale iz loze cijelom duljinom, izgledale su kao svjedoci vremena.
Miris je ono što je prvo privuklo njegovu pozornost, miris raspadanja nečega što je i na životu bilo neugodnog mirisa. Richard je provukao prstima kroz svoju bujnu kosu dok je misli pokušao maknuti iz magle očaja, o kojem je počeo razmišljati ugledavši vinograd. Gledao je dalje, ali nije vidio ništa. Sve je izgledalo normalno. Javori gornje Ven šume su već dobili crvenkastu boju, ponosno pokazujući svoj novi ogrtač na laganom vjetru. Noći će postati sve hladnije, i uskoro će im se pridružiti njegovi nećaci iz Hartlandskih šuma. Hrastovi. Zadnji se predaju godišnjem dobu, još uvijek presvučeni tamno zelenim ogrtačem.
Većinu života je proveo u šumama, Richard je znao sve biljke, ako ne po imenu onda po izgledu. Kada je Richard bio mali, njegov prijatelj Zedd ga je vodio sa sobom u traženje posebnih biljaka. Pokazao mu je koje treba tražiti, gdje rastu i zašto, i svemu su davali imena. Mnogo puta su samo razgovarali, starac ga je uvijek tretirao sebi jednakim, ispitujući i odgovarajući mu, Zedd je u njemu pobudio glad za učenjem, za znanjem.
Ovu lozu, iako ju je već prije vidio, ali ne u šumama, našao je to u očevoj kući, u plavoj glinenoj posudi koju je Richard napravio kao dječak. Njegov otac je bio trgovac i često je putovao, tražeći nove i rijetke stvari. Ljudi su ga uvijek tražili, zanimalo ih je što bi mogao imati. Više ga je zanimalo traženje, nego sam pronalazak. To mu se sviđalo jer je uvijek bio sretan zbog novog otkrića, tako da bi odmah krenuo za sljedećim.
Od malena je Richard volio provoditi vrijeme sa Zeddom dok mu oca nije bilo kod kuće. Richardov brat, Michael, je bio nekoliko godina stariji i nije ga zanimala šuma, ili Zeddova predavanja. Volio je provoditi vrijeme uz ljude prosječnih mogućnosti. Prije pet godina, Richard je otišao živjeti sam, ali je često navraćao u očevu kuću, za razliku od Michaela, koji je uvijek imao posla i rijetko ga je posjećivao. Kad bi otac otišao na put, ostavio bi Richardu poruku u plavoj posudi s najnovijim vijestima, ponekom glasinom, ili o nečemu što je vidio
Dan prije tri tjedna kad je došao Michael i rekao mu da im je otac ubijen, Richard je otišao do očeve kuće, usprkos bratovom inzistiranju da nema razloga za to, nije mogao ništa napraviti. Richard je prerastao godine kad je radio što mu je brat rekao. Želio ga je poštedjeti. Ljudi mu nisu dopustili da vidi tijelo. Ipak je vidio mučne lokve krvi na drvenom podu. Kad je Richard prišao bliže, glasovi su utihnuli, osim izraza sućuti, koji su još pojačavali bol. Ipak ih je čuo kako pričaju, tihim glasom, priče i glasine o stvarima koje su došle preko Granice.
Čarolija.
Richard je bio šokiran kako je mala očeva kuća bila uništena, kao da je unutra bila oluja. Samo nekoliko stvari je ostalo netaknuto. Plava posuda za poruke je još uvijek bila na polici, a unutra komad kore od loze. Još uvijek je bila u njegovom džepu. Što je njegov otac mislio s tom porukom, nije mogao razumjeti.
Tuga i depresija su ga preuzele, iako je još uvijek imao brata, osjećao se ostavljenim. To što je odrastao među muškarcima nije mu pružalo utjehu od osjećaja da je sada ostao sam na svijetu, osjećaj koji mu nije bio stran. Majka mu je umrla dok je još bio dijete. Otac mu je često odlazio, nekad ga nije bilo tjednima, Richard je znao da je negdje i da će se vratiti. Sada se više nikada neće vratiti.
Michael mu ne bi dozvolio da ide tražiti ubojicu. Rekao je da ima najbolje tragače u vojsci i želi da se Richard u to ne miješa. Za njegovo dobro. Richard nije pokazao lozu Michaelu, i odlazio je sam svaki dan u potragu za njom. Tri tjedna je hodao stazama Hartlandskih šuma, svakim puteljkom, čak i onima za koje su rijetki znali, ali nije pronašao lozu.
Na kraju, unatoč razumu, predao se šaptu u glavi i otišao u gornji dio Ven šuma, u blizini Granice. Šapat ga je progonio osjećajem da on zna nešto o tome zašto mu je otac ubijen. Izazivao ga je i mučio mislima koje nije mogao shvatiti, smijao mu se jer nija shvaćao. Richard se tješio da je tomu uzrok tuga, a ne nešto stvarno.
Mislio je da će pronalaskom loze dobiti nekakve odgovore. Kad je pronašao lozu, nije znao što misliti. Šapat ga je prestao izaivati, ali se počeo premišljati. Znao je da to samo on razmišlja i rekao si je da šaptu ne smije dati njegov vlastiti život. Zedd ga je učio bolje od toga.
Richard je pogledao gore u veliko stablo jele u njegovoj agoniji smrti. Opet je počeo misliti na očevu smrt. Loza je bila tamo. Sada je loza ubijala stablo i to nije moglo značiti ništa dobro. Makar nije mogao učiniti ništa za svog oca, nije mogao dozvoliti da loza prouzroči još jednu smrt. Čvrsto je uhvatio, povukao i uz pomoć jakih mišića otrgnuo vitice dalje od stabla.
Tada ga je loza ugrizla.
Jedan komad kore ga je udario u nadlanicu lijeve ruke, pa je skočio unatrag u boli i iznenađen. Gledajući malu ranu, pronašao je nešto slično trnu zabijeno u meso. Sad je znao. Loza je opasna. Posegnuo je za nožem kako bi izvadio trn, ali noža nije bilo. Prvo iznenađen, shvatio je zašto i odmah si je zamjerio jer je dopustio da zbog tuge zaboravi nešto osnovno kao što je uzeti nož u šumu. Koristeći nokte, pokušao je izvaditi trn. Još se više zabrinuo kad se trn, kao da je živ, zabio još sublje. Vukao je noktom po rani pokušavajući izvaditi trn. Što je više pokušavao, trn je ulazio sve dublje. Topli val nesvjestice je prošao kroz njega dok je trgao ranu, povećavao ju, pa je prestao. Trn je nestao u krvi.
Gledajući okolo, Richard je primijetio crvenkasto-ljubičaste jesenske listove male crne hudike, koja je bila puna tamnih bobica. Ispod stabla, kod samog korijena je pronašao što je tražio: biljku aum. Laknulo mu je, lagano je ubrao stabljiku pri dnu i nježno istisnuo ljepljivu i bistru tekućinu na ranu. Smijao se dok je u glavi zahvaljivao Zeddu jer ga je naučio da biljka aum brže liječi rane. Mekano je lišće Richarda uvijek podsjećalo na Zedda. Sok iz biljke mu je malo odrvenio osjećaj, ali nije smanjio brigu jer i dalje nije mogao izvaditi trn. Osjetio je kako se migolji u mesu.
