Po mom mišljenju, nije dobro ako je prevoditelj opsjednut kraćenjem. Jer kraćenje nije osnovni cilj, nego je prevesti što je scenarist likovima stavio u usta. Kratiti se jasno mora, ali ne da to bude kraćenje radi kraćenja. A viđam takve titlove gdje je cilj kraćenje, pa to onda postane prepričavanje, ili barem na rubu toga.
Što se tiče konkretnih primjera, treba slušati i gdje je naglasak govornika.
Olympique de Marseille is best football team ever. -No, it's not.
Olympique de Marseille je najbolji nogometni klub svih vremena. -Nije.
Olympique de Marseille is best football team ever. -No, it's not.
Olympique de Marseille je najbolji nogometni klub svih vremena. -Ne, nije.
Ako je govornik stavio naglasak na "drugi" dio, onda je bolje staviti dužu varijantu (ako "ima mjesta").
I made a cake.
Ispekla sam tortu.
I made a cake.
Ja sam ispekla tortu.
Govornica želi naglasiti nešto, ovdje to kome pripadaju zasluge. Mi to radimo tako da dodamo (inače redundantnu) zamjenicu.
Nažalost ima prevoditelja koji uopće ne slušaju audio dok prevode (vidi se po tome da greške u engleskom transkriptu ne poprave u skladu s audiom). To je sasvim drugi par problema, kao što su i tipovi (poput mene) koji ostave dužu varijantu svjesno (znajući da je vjerojatno pogrešna), kao za svaki slučaj, ionako ću "na kraju još jednom provjeriti cijeli titl", pa onda te kasnije provjere ne bude ili se provjeri na brzinu ili promakne u provjeri. Što ćeš.
Na kraju, vrlo često "yes" i "no" se ni ne prevodi s "da" ili "ne", jer nije u duhu ovdašnjih jezika. Naprimjer.
Can I come to your house? -Yes, you can.
Smijem li doći u tvoju kuću?. -Smiješ.