Kad smo već počeli ovde o tome: otkad prevodim na sluh, nije mi ni najmanji problem da ispoštujem 34 znaka u redu i 15 zn./s. (čak retko koja linija i dođe do 34 znaka, obično se vrte oko 28-29 do 32-33). Jednostavno mi je neestetski kad su duže od toga, nemam nikakav drugi razlog, iako je ovo što kaže mijau sasvim na mestu. U latinici, kad ima više tankih slova u jednom redu, ostavljam do 34 znaka ako u drugom redu ima više širokih slova, a opet čisto zbog estetike, tj. kako bi linije bile iste širine. U ćirilici su slova manje-više iste širine, pa je i prelom ujednačeniji. Stoga ne dopuštam sebi da imam 30/39, jer ćirilični titl ne bi stao ni na dva monitora.
Anorakse, kad sam počinjao, guzio sam se s engleskim transkriptima, jer nisam znao za MS, pa su mi dobri ljudi odavde lepo rekli: izrađuj tajminge sam njime. I hvala im na tome. Otad imam razrađen sistem: slušam šta pričaju, prevodim u Noutpadu (na šta se isti ti dobri ljudi od maločas razgoropade, jer oni rade u SV-u, „tako je lakše“), po završetku ubacim tekst i video u MS, izradim tajminge, posle u SV-u sredim prelom i doteram tajminge, dodam razmak od 167 ms između sukcesivnih linija, uradim proveru pravopisa i vozdra. Frindž ide ’ladno za pet sati, Haus malo duže zbog onih boleština čije nazive moram da iznalazim, a ima i par frfljatora čije mudrolije moram ponekad i po deset puta da preslušavam. Ali sve u svemu — ide to relativno glatko.