Kako i koliko razumemo druge ljude? Možemo li ikada hodati “u tuđim cipelama”? Za junakinju serije iZombie, to je svakodnevica.
Distinkcije u filozofiji pomažu nam da se jasnije izrazimo, da jasnije predstavimo problem i da ostanemo na putu argumenta. Umesto uvoda naveo bih distinkciju između objašnjenja i razumevanja koju je izneo nemački filozof Vilhelm Diltaj: “Prirodu objašnjavamo, a duševni život razumevamo”. Diltaj je želeo da kaže da ne možemo na isti način istraživati zakonitosti u prirodi i čoveka. Kada ispitujemo prirodu postavljamo pitanje “kako”, ali kada se bavimo čovekom bitno nam je nešto drugo, bitno nam je i ono “zašto”. Da bimo razumeli čoveka potrebno je da vodimo računa o posebnim okolnostima u kojima se čovek nalazi, potrebno je da “razumemo iznutra”.
Olivia, junakinja serije iZombie (zasnovane na istoimenom stripu) kreće upravo tim putem. Ona na određeno vreme nasleđuje mozak drugih ljudi zajedno sa njihovim karakteristikama, predubeđenjima, strahovima.Olivia iz nedelje u nedelju živi sa mozgom hakera koji pati od agorafobije (strah od otvorenog prostora), brižne majke, vojnika snajperiste sa posttraumatskim stresnim poremećajem, specijaliste za veze koji ima potrebu da daje savete svima i onda kada isti nisu traženi..
Iako ovakav scenario nije primenljiv na ljudsko biće i svet u kome živimo, nema razloga da ne krenemo putem misaonog eksperimenta koji nam donosi serija.
agorafobija
Često se kao pomoć za prevazilaženje najrazličitijih strahova čuje „da strah postoji samo u glavi“. Ali ovo „samo“ nije tako beznačajno, naprotiv. U svojoj agorafobičnoj epizodi Olivia mora da se izbori sa napadom panike u momentu kada napusti svoj stan. Olivia doživljava nešto što je do tada mogla samo da zamisli, nešto što je teško mogla da razume iako je znala da određeni manji broj ljudi doživljava svakodnevno. Kakve to posledice ima na njenu ličnost, kakva ograničenja joj to nameće, to je nešto što ćemo teško razumeti dok ne doživimo.
U momentu kada nasleđuje majčinski instiknt, Olivia doživljava vezu i osećaje koje “možda nikada neće moći ponovo da oseti”, ali je taj doživljaj nagoni da “više poštuje svoju majku i bude bolja sestra” kao i da više poštuje voljene osobe u svom životu.
Posebno je zanimljivo bilo videti Oliviju u epizodi u kojoj postaje slikar. Olivia koja nije mnogo marila za umetnost i koja je “ušla u muzej samo zato što je napolju padala kiša” dobila je priliku da doživi svet iz ugla inspirisanog, strastvenog slikara. Devojka koja je, kao uostalom i mnogi od nas, umetnost videla kao hobi, sada je doživela to da bude privučena lepotom, doživela je pogled na svet koji je “svetliji i življi” nego onaj koji je imala ranije. Ovaj slikar je inspiraciju nalazio i u svom jedinstvenom, slobodnijem stilu života koji se ocrtavao i u otvorenom braku. Olivia je otkrila i lošu stranu ovog sklopa ličnosti, izvesnu sebičnost koju strastvenost donosi sa sobom.
Zaključak:
Ne možemo doslovno “hodati u tuđim cipelama”, ali to ne treba da nas obeshrabri. Ideja iza iZombie nas podseća na razlike koje postoje među ljudima, razlike koje je potrebno da uvažavamo i sa uzbuđenjem otkrivamo. iZombie nas iz nedelje u nedelju poziva da sagledamo svet iz druge perspektive, a to je nešto će nam omogućiti barem da saosećamo sa drugim ljudima. Dobro je setiti se i da ne možemo uvek znati šta motiviše druge ljude na određene postupke, pogotovo imajući u vidu našu tendenciju da pojednostavljujemo stvari.